Često se prethodnih godina u javnosti polemisalo da li na Nišvil Jazz festivalu ima dovoljno džeza, a čak je i direktor festivala, Ivan Blagojević, prošle godine pričao o tome – doduše, braneći gledište ljudi koji misle da džez muzike ima dovoljno.
Elem, iako možda prethodnih godina nije svako veče bilo ispunjeno džez notama, prvo veče ovogodisnjeg festivala svakako jeste.
Program na glavnoj bini otvorio je lokalni bend Falco Spirit, da bi odmah nakon njih nastupio fenomenalni Big Bend RTS-a, koji je održao koncert u čast Duška Gojkovića, i bar na sat vremena nas muzikom odveo na neki drugi kraj sveta, pravo u New Orleans.
Čini se da je publika u Nišu najviše očekivala i sa najvećim ushićenjem čekala nastup benda Level 42, i lično na pamtim kada je bilo toliko ljudi prvog dana festivala već oko 22h.
Ipak, najveća zvezda večeri bio je svakako još jedan džez velikan, Billy Cobham na bubnjevevima, nakon koga su nastupili odlični Diamusk & International Dub Orchestra, sa svojom neverovatno uspešnom mešavinom muzičkih pravaca – etno zvuka, džeza, regea, koja zaista popravlja raspoloženje. A na samom kraju programa – Alvaro Correia Pinto Quintet.
Reklo bi se da je velika šteta što je Alvaro Correia Pinto Quintet nastupio na kraju festivalskog dana, pa je za vreme fenomenalnr svirke portugalskog sastava prostor festivala bio gotovo prazan.

Slično je bilo i malo kasnije na Midnight dance stage-u, tokom nastupa Nicole Contea iz Italije, a da ne pričamo o nastupu Be Good sastava kada na Midnightu nije moglo više ni voda da se kupi.
Zanimljivo je i da su se organizatori festivala suočili sa još jednim problemom, a to je da prvih sati festivala posetioci nisu mogli da kupe točeno pivo jer se čekalo na dozvolu sanitarne službe.
O atmosferi u Tvrđavi i oko nje ne treba trošiti previše reči, osim reći da je Niš tokom dana trajanja Nišvila grad u pravom smislu te reči, dok nam u ostatku godine često liči na običnu palanku. Čast onim danima (i periodima) koji, kao izuzeci, potvrđuju pravilo.
Igor Aćimović