icon

Blogovi i članci

Zašto je dobra “Moja kuhinja“?

bojana marija

Dobro je kad se kuvanje predstavlja kao kreativna aktivnost, na momente i kao umetnost; dobro je videti da se može dobro kuvati i ako ste lepi, zgodni i moderni;  dobro je kada se promoviše bogatstvo različitih kuhinja, kao deo različitih kultura. Sve je to mnogo dobro, naročito kada šou „Moja kuhinja – moja pravila“ gleda milionski auditorijum – u Srbiji!

U našoj zemlji, nažalost, i dalje je većini ljudi sinonim za kuvanje debela žena, naročito ako je sa sela; i dalje se u 80 odsto porodica ishrana zasniva ne nekih desetak jela i nešto više namirnica, izuzimajući decu, čiji je izbor drastično sužen, a vrhunskim specijalitetom se smatraju – pljeskavica i ćevapi (?!).

Neki će reći da je to što se sprema u ovoj emisiji previše skupo ili da se sastojci ne mogu nabaviti. Prvi argument prihvatamo, dok drugi baš i ne stoji, jer se poslednjih godina zaista gotovo sve može naći u ovdašnjim trgovinama. Mnogima u Srbiji standard zaista ne dozvoljava obogaćivanje jelovnika jelima od morskih plodova ili skupog voća i povrća i nije dobro što nam je snažan utisak dok gledamo šou da je pomalo izmešten iz ove sredine.

Ipak, smatramo da je od neprocenjivog značaja to „pomeranje“ svesti i širenje vidika. Jer, mnogo je u Srbiji onih koji imaju para da sebi priušte bogatiju kuhinju, ali se nisu odmakli od sarmi i roštilja, a u najgoroj varijanti, kada otputuju u druge zemlje, i tamo traže hranu što više nalik srpskoj! To, međutim, nije čudno kada se zna da ovde živi čitav jedan imućniji sloj (bolje reći – soj) kome je glavni utisak sa putovanja broj zvezdica hotela…

Zato, bravo za šou „Moja kuhinja“! Nije li dražesno kada svim ovdašnjim savremenim ženama koje misle da je „in“ reći da te ne zanima kuvanje, jer ne uživaš u hrani (kao da se kuva samo za sebe!), „kontru udaraju“ mlade i lepe Beograđanke Ana i Anja, ekstravagantne umetnice Bojana i Marija,  ili šarmantne Piroćanke Dušica i Dragana…

Da li smo čuli neku jezičku grešku? Da, bilo ih je, i to mnogo. Izgovarali su ih i učesnici, i  sudije, ne samo Njegoš Kaličanin, koji živi u Belgiji i često je prozivan zbog svog lošeg srpskog. Iako smo uglavnom lako opraštali greške, koje su ovde u drugom planu, ponekad smo dobijali želju da, pogotovu Njegošu, održimo neki čas srpskog :).